Brežuljcima istočnog dijela općine Cerovlje na prostoru između Gologorice i Belaja razasuto je desetak sela i zaselaka koja se zajednički nazivaju Gradinje. Sve ih povezuje zajednička crkvica posvećena Svim Svetima, okružena grobljem, sagrađena 1604. godine.
U crkvi je drveni kip Svete Jelene, koji potječe iz istoimene, kasnije porušene crkve, a u apsidi ispod slojeva žbuke naziru se freske i glagoljski grafiti. Nedaleko nje ostaci su, nekoć zacijelo, visoke kule.
Gradinje se prvi put spominje u 1102. u darovnici markgrofa Ulricha II. U tom se dokumentu zacijelo radi upravo o kuli koja je s imanjem postala posjed akvilejskih patrijarha. Nije rijedak slučaj da se u našim krajevima za kulu ili kaštel kaže grad. Stoga je posve izvjesno da ovaj kraj svoje ime može zahvaliti kuli, čiji ostaci strše nad udolinom koja se pruža prema Čepićkom polju.
U 13. stoljeću Gradinje je boljunski posjed, od kojeg patrijarsi kasnije formiraju malu gospoštiju pripojenu Pazu kojom oko 1300. upravlja Friedrich Eberstein. Od tih je vremena sudbina Gradinja i Paza blisko povezana. Gradinjska je utvrda stoljećima seljacima obližnjih sela pružala utočište pred neprijateljem, ali česte napade mletačke vojske u Uskočkom ratu (1615.- 1618.) nije izdržala. U tim je sukobima oštećena i nikad potom obnovljena. Kasnijih stoljeća Gradinjem upravljaju pazinski kapetani i gospodari Belaja, a kad je 1814., kao područje vrhovne oblasti sa sjedištem u Trstu, utemeljena Općina Boljun, Gradinje se našlo u njenom sastavu. Kasnije je sudbina Gradinja uže povezana s Pazom.