Borut

Borut nije zasebno naselje već skupina zaselaka: Budaki, Buzići, Čuleti, Dausi, Grdinići, Grgurići, Moloni, Orlovići, Poljanice i Sandalji. Ovaj se kraj kao Borut prvi put spominje 1498. u Urbaru pazinske grofovije. Tada je ovdje živjelo desetak obitelji. Njihov su broj u 16. stoljeću znatnije povećale izbjeglice pred turskim osvajačima iz Hrvatske i Bosne.

 

Na šumovitom brežuljku nedaleko Moloni kapelanijska je crkva Sv. Mihovila arhanđela (353 m/nv) s romaničkim polukružnim svetištem iz 13. stoljeća, a to svjedoči da su naselja u blizini postojala mnogo ranije nego što su spomenuta koncem 15. stoljeća. Crkva je proširena 1787. i temeljito obnovljena 1982., a unutrašnjost joj krase kameni kipovi Sv. Mihovila arhanđela, Blažene Djevice Marije i Sv. Josipa.

Nedaleko željezničke stanice nalazi se crkvica Sv. Duha obnovljena 1560. o čemu govori glagoljski natpis nad ulaznim vratima. Iz njega, nažalost jako oštećenog, doznajemo kako ju je obnovio Vid Vitulović, svojim potomcima i nasljednicima zapovjedivši, da je, kao i oltar Sv. Marije u crkvi Sv. Mihovila arhanđela, održavaju i novčano potpomažu. Vid je uz to zapisao kako su njegovu zadužbinu sagradili Juraj Švorc i Toma Larutin iz Gorice.

 

Borut ima dugu ciglarsku tradiciju, čemu svjedoče sačuvani primjerci žljebnjaka s utisnutim godinama proizvodnje 1803. i 1823. Ti su žljebnjaci i puna opeka oblikovani ručno i potom pečeni u poljskim pećima, koje su ljudi u tim krajevima zvali frnaže, a nalazile su se nedaleko sela Čuleti i Buzići. Austrijski poduzetnik Jakob Ludvig Münz u Borutu je 1904. izgradio kružnu peć, sušaru, dimnjak i strojarnicu s prešama za oblikovanje cigle. Zbog nedostatka sirovine potrebne moderne proizvodnje, u Borutu je umjesto cigle 1979., počela proizvodnja betonskih fert gredica, a kasnije i betonskih blokova.